Vrhovni sud Crne Gore krije podatak o broju građana koji su uz odobrenje prisluškivani u poslednjoj deceniji, ali i informaciju koliko je tih mjera rezultiralo krivičnim postupcima.
NVO Zelene politike je, putem digitalne platforme MANS-a, podnijela zahtjev za slobodan pristup informacijama tom sudu.
Traženi su zbirni podaci za period od 1. januara 2015. do 31. decembra 2024. godine – koliko je zahtjeva za nadzor podnijeto, koliko ih je odobreno, i u koliko slučajeva su te mjere dovele do formalnih krivičnih postupaka.
Istraživanje je imalo za cilj da pruži uvid u obim i proporcionalnost mjera koje duboko zadiru u pravo na privatnost građana i da odgovori na pitanje: Koliko su takve mjere zaista upotrijebljene i sa kakvim ishodima.
Sud je zahtjev odbio pozivajući se na tajnost podataka.
Prema rješenju tog suda, informacije o tajnom nadzoru ne podležu Zakonu o slobodnom pristupu informacijama jer su označene stepenom tajnosti "Tajno".
Sud je naveo da se evidencija o primjeni ovih mjera vodi u posebnom upisniku, koji je prošle godine proglašen tajnim dokumentom sa rokom zaštite od 15 godina.
"Neosnovano" - jer je tajno
U rješenju koje je dostavljeno podnosiocu navodi se da se informacije o mjerama tajnog nadzora nalaze u dokumentima koji su formalno označeni stepenom tajnosti "Tajno", te da na njih ne mogu da se primjenjuju odredbe Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
"Odbija se zahtjev MANS-a, broj 151668 od 31.12.2024, kojim se tražilo dostavljanje kopija akata koji sadrže informaciju o broju zahtijevanih i odobrenih mjera tajnog nadzora u periodu od 1. januara 2015. do 31. decembra 2024. godine, kao i broju istih koje su rezultirale pokretanjem krivičnog postupka – kao neosnovan", piše u dispozitivnu rješenja.
U obrazloženju se pozivaju na više zakona - o tajnosti podataka, o Agenciji za nacionalnu bezbjednost, o vojno-obavještajnim poslovima, ali i na praksu Evropskog suda za ljudska prava.
"Vraćajući se na konkretni slučaj, a primjenom citiranih odredbi zakona, zaključeno je da se odredbe Zakona o slobodnom pristupu informacijama ne primjenjuju na informacije za koje postoji obaveza čuvanja tajne u skladu sa zakonom koji uređuje oblast tajnih podataka, odnosno na informacije koje mogu biti sadržane u evidenciji Vrhovnog suda Crne Gore koja je označena kao tajni podatak, sa stepenom tajnosti "TAJNO". Primjenom navedenog principa, tražene informacije, odnosno kopije akata koje sadrže informaciju o broju zahtijevanih i odobrenih mjera tajnog nadzora u periodu od 1. januara 2015. do 31. decembra 2024. godine, kao i broju istih koje su rezultirale pokretanjem krivičnog postupka, nijesu u korpusu informacija kojima se može ostvariti pravo na pristup na način i po postupku propisanim ovim zakonom"
Tajni upisnik – tajni podaci
Vrhovni sud objašnjava da se svi podaci o primjeni mjera tajnog nadzora vode u posebnom Upisniku "Su. T – Tajno", koji sadrži evidenciju o predlozima za određivanje, produženje i obustavu mjera nadzora, kao i o sudskim odlukama po tim predlozima. Taj upisnik je, navode, 7. februara 2024. godine formalno označen kao tajni dokument, rješenjem Su I br. 42/24, i to s rokom zaštite od 15 godina.
U istom rješenju piše da je tajnost upisnika određena u skladu sa Zakonom o tajnosti podataka, i da je test štetnosti, koji je preduslov za takvo označavanje, već sproveden – te ga sud nije dužan dodatno sprovoditi prilikom svakog zahtjeva za pristup.
"Dodatno, a imajući u vidu da evidencija, odnosno upisnik u kojem mogu biti sadržane informacije za koje postoji obaveza čuvanja tajne, predstavlja tajni podatak na osnovu donijetog rješenja o određivanju stepena tajnosti, Vrhovni sud Crne Gore nije u obavezi da prilikom odlučivanja o zahtjevu za slobodan pristup informacijama sprovodi test štetnosti, jer je prilikom donošenja rješenja taj test već sproveden"
Pozvali su se i na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, naglašavajući da je nacionalna bezbjednost jedan od legitimnih ciljeva koji opravdava ograničenje prava na pristup informacijama. Citiraju i predmet Klass i drugi protiv Njemačke iz 1978. godine, gdje je Evropski sud za ljudska prava utvrdio da je tajni nadzor dozvoljen u demokratskom društvu, ali samo uz djelotvornu kontrolu, idealno od strane sudstva.
"Pošto će pojedinac nužno biti spriječen da traži djelotvorni pravni lijek ili da direktno učestvuje u bilo kojem postupku revizije, Evropski sud za ljudska prava je u istom predmetu utvrdio da neophodno miješanje izvršne vlasti u prava pojedinaca treba da bude predmet djelotvorne kontrole, koju treba da garantuje pravosuđe, a u krajnjem slučaju sudska kontrola koja nudi najbolje garancije nezavisnosti, nepristrasnosti i odgovarajuće procedure"
Tužilaštvo javno objavljuje podatke
Ostaje nejasno zašto su i puki statistički podaci proglašeni tajnim, posebno ako se zna da se slične brojke nalaze u godišnjim izvještajima drugih institucija.
Za razliku od Vrhovnog suda, Državno tužilaštvo redovno objavljuje podatke o tajnom nadzoru u svojim godišnjim izvještajima. Tako se u izvještaju za 2024. godinu, koji je dostavljen Skupštini Crne Gore, navodi da je tokom prošle godine predloženo ukupn o 267 mjera tajnog nadzora.
Podaci pokazuju da su usvojena 262 predloga.
U njihovom izvještaju detaljno je objašnjeno koje je tužilaštvo i koliko puta predložilo mjere tajnog nadzora. Prema tim podacima Specijalno državno tužilaštvo (SDT) primjenu mjera tražilo je u 15 predmeta, a to je uključivalo 55 slučajeva tajnog nadzora i snimanja komunikacija, dva slučaja presretanja i snimanja računarskih podataka, a ulazak u prostorije radi tajnog fotografisanja i video i audio snimanja u 40 slučajeva.
Zbog odbijanja Vrhovnog suda da dostavi i osnovne podatke, MANS je uložio tužbu Upravnom sudu, tražeći preispitivanje zakonitosti rješenja.
NVO Zelene politike očekuju da makar statistički podaci budu dostupni javnosti, naročito s obzirom na praksu drugih državnih organa.
Do tada, ostaje otvoreno pitanje: Koliko je građana Crne Gore bilo prisluškivano – i zašto se o tome ćuti? Kao i ključno pitanje: Zašto su i brojke tajne?
Jer zahtjev se nije odnosio na to ko je bio pod nadzorom, već koliko je puta država posezala za tom mjerom i koliko je to doprinjelo procesuiranju izvršilaca krivičnih djela, a u koliko slučajeva su bespotrebno prema građanima primjenjene najinvazivnije mjere u pravnom sistemu.